Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine, tadašnja opština Doboj imala je 102.549 stanovnika, od kojih se 125 osoba izjasnilo kao Rom/Romkinja. Prema Popisu stanovništva iz 2013. godine, Grad Doboj imao je 71.441 stanovnika, među kojima se 156 osoba izjasnilo kao Rom/Romkinja
Na samom početku rata u Doboju su zabilježena hapšenja, zatočenja i zlostavljanja nesrpskog stanovništva, među kojima su bili i Romi. Romske porodice iz Doboja, kao i pojedine romske izbjeglice iz drugih mjesta, bile su izložene dugotrajnim zatočenjima, fizičkom i psihičkom nasilju, prisilnom radu i drugim oblicima torture.
Dana 4. ili 5. maja 1992. godine pripadnici VRS-a, odnosno Jorgine jedinice, zarobili su H. M., I. S., I. S. i I. H., Rome iz istog naselja, kao i F. O., Roma koji je radio na poslovima ukopa. Nakon maltretiranja odvedeni su u Stanicu policije u Doboju, gdje se već nalazilo oko dvadeset zarobljenih Bošnjaka. Jedan od zarobljenih Roma opisao je dolazak u stanicu riječima: „Kako smo otvorili vrata tako su nas šutali bez obzira da li je neko bio Rom ili nije.“ Zarobljenici su tokom narednih osam i po mjeseci premještani između Stanice policije, kasarne „4. juli“ i Bara. Bili su izloženi premlaćivanju, izgladnjivanju i prisilnom radu, uključujući kopanje rovova, prikupljanje i utovar stvari. Više puta su odvođeni na prve borbene linije i korišteni kao „živi štit“. Tokom jednog takvog odvođenja poginula su dvojica ili trojica zarobljenika iz Grapske. Među zarobljenicima se kasnije nalazio i O. N., koji je odveden i više se nije vratio. Zabilježen je i nestanak jednog muškarca romske nacionalnosti koji je 1. januara odveden iz svoje kuće. Prilikom odvođenja vojnici su njegovoj djeci naredili da im daju najveći nož koji imaju. Nakon toga više nikada nije viđen, a njegovo ime nije navedeno u dostupnim podacima.
U zatočeničkim objektima žene, djeca i muškarci držani su u izuzetno teškim i ponižavajućim uslovima. Dio zatočenika smještan je u podzemne bunkere zajedno sa stokom, dok su žene i djeca držani i u hangarima kod bolnice „Bosanka“ i na odjelu hirurgije, gdje su spavali na golom betonu bez odgovarajuće hrane i vode. Zabilježeni su i izuzetno teški oblici fizičkog nasilja. Civil Kadir bio je razapet na zid tako što su mu kroz ekstremitete zakucani šarafi. Nakon što je ubijen vatrenim oružjem, drugi zatočenici bili su prisiljeni skinuti njegovo tijelo i staviti ga u vreće.
Nasilju su bila izložena i djeca. Prijevremeno rođena beba D. O., koja se nalazila u inkubatoru u dobojskoj bolnici, žigosana je užarenim metalnim predmetom u obliku četničke kokarde, što je ostavilo trajne posljedice. Zabilježeno je i teško fizičko zlostavljanje dvogodišnjeg H. A., kojem je udarcem o zid teško povrijeđena kičma. Djeca su bila izložena i drugim oblicima fizičkog i psihičkog terorisanja. Okrutne torture, naročito u vidu fizičkog premlaćivanja, bile su posebno izražene nakon pogibije srpskih vojnika na ratištima oko Doboja. Svjedok A. M. i sam je u više navrata bio izložen teškom fizičkom zlostavljanju, usljed kojeg je zadobio prijelome kostiju ruku i nogu.
Posebno teško poglavlje predstavljalo je seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama. Djevojčice od 13 i 14 godina, među kojima se navodi A. O. njena sestra T.F., kao i odrasle žene, odvođene su iz mjesta zatočenja na lokalitete poput groblja Bešlagić brdo, gdje su višestruko silovane. Kada su žrtve prijavile silovanja u Stanici policije u Doboju, šef policije ih je javno ismijao, pozvao počinioce u stanicu i rekao trinaestogodišnjoj djevojčici: “Treba da ti bude čast. Gledaj kaki su lijepi“, nakon čega su ponovo zatvorene.
Romske porodice živjele su i na području raskrsnice prema Derventi i Gračanici, u blizini mosta. Radilo se o dvije mnogočlane porodice koje su stanovale u montažnim objektima postavljenim na državnom zemljištu. Nakon postavljanja barikada 2. maja 1992. godine ostale su blokirane u Doboju i nisu mogle napustiti grad sve do jula 1993. godine. Muškarci iz ovih porodica svakodnevno su angažovani na prisilnim fizičkim poslovima za potrebe vojske, uključujući sječu šume te čišćenje vojnih objekata i dvorišta. Maltretiranju nisu bili izloženi samo muškarci već i žene i djeca. Posebno nasilje događalo se nakon povratka vojnika sa ratišta na kojima su poginuli njihovi saborci, kada su bijes iskaljivali na zarobljenicima. Sagovornik A. M. svjedočio je i o grupi Roma iz Modriče koji su dovedeni na područje Doboja i angažovani na iskopavanju mrtvih. Prema njegovom kazivanju, bili su izloženi različitim oblicima maltretiranja, a nakon određenog vremena vraćeni su zaprežnim vozilom u Modriču.
Svjedok A. M., koji je više od osam mjeseci bio zatočen u Doboju, oslobođen je nakon što su njegova majka i nana prikupile novac i zlato kojim su platile čuvaru logora da ga odvede do granice slobodne teritorije. Njegova majka i nana uspjele su ranije, zajedno s grupom Roma, napustiti Doboj i doći u Kakanj, na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, gdje su uz pomoć drugih Roma prikupile novac i zlato potrebno za njegovo oslobađanje.
U julu 1993. godine pojavila se mogućnost napuštanja Doboja. Nakon dolaska predstavnika Crvenog krsta, dvije romske porodice prijavile su se za odlazak. Porodica Mehić napustila je Doboj autobusom u grupi od ukupno 51 osobe, dok je porodica R. M. otišla sedam dana kasnije.
Stradanje Roma u Doboju obuhvatalo je dugotrajna zatočenja, fizičko i psihičko zlostavljanje, prisilni rad, korištenje zatočenika kao „živog štita“, seksualno nasilje, nasilje nad djecom, nestanke i prisilno napuštanje mjesta stanovanja.
