U zgradi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na mjestu gdje se donose odluke od značaja za sve građane ove zemlje, 23. marta 2026. godine otvoreno je pitanje koje je predugo ostajalo izvan institucionalnog i društvenog fokusa – pitanje ratnog stradanja Roma i Romkinja.
Konferencija pod nazivom „Istinom do pravde: Trideset godina tišine o stradanju Roma u periodu 1992–1995“, realizovana je kroz projekat „Unapređenje učešća Roma u tranzicijskoj pravdi u Bosni i Hercegovini“, koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, predstavlja važan korak ka priznavanju i vidljivosti romskih žrtava rata.
Iako su Romi tokom rata bili izloženi različitim oblicima nasilja – od ubistava i prisilnih raseljavanja, do drugih teških kršenja ljudskih prava – njihova iskustva ostala su u velikoj mjeri nedokumentovana. U institucionalnim narativima, sudskim procesima i politikama reparacija, romske žrtve rijetko se prepoznaju kao sastavni dio šire slike ratnih stradanja.
Upravo zato, konferencija je imala dvostruku ulogu: predstavljanje rezultata istraživanja o stradanju Roma i otvaranje dijaloga između ključnih aktera- institucija, međunarodnih organizacija, stručne javnosti i predstavnika romske zajednice.
Događaj je započeo dostojanstvenim činom sjećanja: učesnici su minutom šutnje odali počast dr. Omeru Gabeli, istraživaču koji je dao značajan doprinos ovom radu, a preminuo je neposredno prije konferencije.
U uvodnim obraćanjima naglašena je potreba za sistemskim pristupom ovom pitanju. Istaknuto je je da bez uključivanja romskih iskustava u procese tranzicijske pravde nije moguće govoriti o potpunom suočavanju s prošlošću. Nevidljivost Roma u ratnim narativima nije samo historijski propust, već i savremeni izazov koji direktno utiče na njihov položaj danas.
Tokom izlaganja istaknuti su brojni dokazi koji ukazuju na to da su Romi u pojedinim slučajevima bili meta nasilja upravo zbog svoje etničke pripadnosti. U tom kontekstu, ukazano je na obrasce zločina koji uključuju pljačku, nasilje i ubistva, često praćene dodatnim oblicima poniženja i zastrašivanja. Učesnici su tokom konferencije imali priliku čuti i potresna svjedočenja preživjelih Roma, koja su dodatno oslikala razmjere stradanja i dugogodišnje nevidljivosti ove zajednice.
Predstavljeni izvještaj o stradanju Roma u periodu 1992–1995. godine pruža konkretne uvide u obim i karakter stradanja, ali i ukazuje na niz strukturnih prepreka koje su dovele do marginalizacije romskih žrtava u procesima pravde i memorijalizacije. Eksperti koji su učestvovali u izradi izvještaja naglasili su da je dokumentovanje stradanja Roma tek početak procesa. Prema njihovim nalazima, brojni svjedoci su prvi put govorili o svojim iskustvima, što dodatno potvrđuje koliko je ova tema bila zanemarena.
Izvještaj donosi i niz preporuka, koje uključuju unapređenje procesa identifikacije žrtava, intenziviranje istraga o zločinima – posebno onima počinjenim nad djecom i ženama – kao i procesuiranje rodno zasnovanog nasilja u skladu s međunarodnim standardima. Među preporukama su i mjere koje se odnose na memorijalizaciju, uključujući uključivanje romskih žrtava u javne spomenike, zaštitu mjesta stradanja te uspostavljanje sistematske baze podataka o nestalim Romima.
Predstavnici pravosudnih institucija ukazali su na konkretne izazove u radu, posebno kada je riječ o pronalasku svjedoka i prikupljanju informacija, naglašavajući važnost saradnje sa organizacijama civilnog društva koje imaju direktan kontakt sa zajednicama.
Konferencija je otvorila ključna pitanja: kako osigurati institucionalno priznanje romskih žrtava, na koji način unaprijediti njihov pristup pravdi, te kako razviti modele memorijalizacije koji uključuju romsku perspektivu. Također je naglašena potreba za jačanjem saradnje između institucija i organizacija civilnog društva, kako bi se osigurao sistemski i održiv pristup rješavanju ovih pitanja.
Važan segment konferencije odnosio se i na poruku da tranzicijska pravda nije završen proces. Ona zahtijeva kontinuiran angažman, posebno kada su u pitanju zajednice koje su historijski bile marginalizirane. U tom smislu, uključivanje Roma ne predstavlja samo pitanje pravde za prošlost, već i preduslov za izgradnju pravednijeg i inkluzivnijeg društva u budućnosti.
