Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području opštine Srebrenica živjelo je 36.666 stanovnika, među kojima je bila 161 osoba romske nacionalnosti. Romi su živjeli u gradu Srebrenici, prvenstveno u naselju Kazani, kao i u Skelanima, Trubarima, Sasama, Posulicama, Pišonju i drugim okolnim naseljima. Tokom rata 1992–1995. godine bili su izloženi progonu, prisilnom raseljavanju, zatočenju, prinudnom radu, ubistvima i prisilnim nestancima. U julu 1995. godine Romi su, zajedno sa Bošnjacima, bili među žrtvama genocida počinjenog u Srebrenici i njenoj okolini.
Osim muškaraca koji su ubijeni ili nestali, rat je ostavio teške posljedice i na žene romske nacionalnosti. Svjedoci navode da su brojne Romkinje preživjele seksualno nasilje, ali da o tim iskustvima rijetko govore. Jedan od sagovornika ističe: „Mnoge žene Romkinje koje su silovane vide ratne zločince da su slobodni i da slobodno šetaju Srebrenicom i Bratuncem, pa se boje da bi se to moglo ponoviti.“
Nakon rata povratak Roma na područje Srebrenice je zanemariv. Dio povratnika dobio je podršku romskih udruženja, dok je psihološka pomoć uglavnom izostala. „Rat je ostavio uticaja na mene. Osjeća se trauma, stresovi. Nekada se ne može spavati, vrate se slike koga si imao, a koga sada nemaš.“
Kazani
Prije rata najveći broj Roma u gradu Srebrenici živio je u naselju Kazani, gdje je bilo približno dvadeset romskih porodica i isto toliko kuća. Sagovornici se prijeratnog života sjećaju kao perioda dobrih odnosa sa komšijama i stanovnicima drugih nacionalnosti. Situacija se promijenila već početkom rata 1992. godine, kada su u Kazane došli pripadnici srpskih vojnih formacija među kojima su bili i pripadnici jedinice poznate kao „Arkanovci“ i tražili oružje. Jedan od sagovornika, koji je tada bio dijete, opisuje kako su njega, članove njegove porodice i komšije postrojili:
„Bilo nas je oko petnaest. Među njima su bili Nurdin Hakić( sin Hajre) , Fahrudin Hakić, Vejsil Hakić, Nurdin Hakić (sin Hakije), Lelić Pele, Fikret Bajrić i drugi. Gotovo niko od njih nije preživio genocid 1995. godine; jedino je Pele preživio.“.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine, romski muškarci krenuli su zajedno sa Bošnjacima kroz šumu prema Tuzli. Mnogi su zarobljeni, ubijeni ili su nestali. Dio zarobljenika bio je zatočen u školi u Bratuncu, odakle su prevoženi prema stratištima na području Zvornika, uključujući Branjevo, Pilicu, branu u Petkovcima, Orahovac i Kozluk. Posmrtni ostaci su naknadno premještani iz primarnih u sekundarne grobnice na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine.
Skelani
U Skelanima su prije rata živjele romske porodice u najmanje četiri kuće. 8. maja 1992. godine ubijeni su Nedžad Čokerović, Muharem, Hasib, Safet i Feho Mehić, još jedan Hasib Mehić te Bekir Mustafić. U istom događaju ubijeni su i Mujo i Haso Beharić te Mustafa Beharić, koji su ranije izbjegli iz Srebrenice u Skelane. Posmrtni ostaci žrtava ekshumirani su 2006. godine i ukopani u Memorijalnom centru u Donjoj Kalesiji. Tokom genocida 1995. godine ubijeni su Ohran i Hasib Alić, Suad i Senad Mitić te Šukrija Mitić.
Jedan od stanovnika Skelana svjedočio je: „Znam da su na početku rata ubijeni neki članovi tih porodica. Niko se poslije rata nije vratio u Skelane, a njihove kuće su porušene.“
Navodi o progonu bošnjačkog i romskog stanovništva iz Skelana bili su obuhvaćeni optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine protiv Slavka Milovanovića, koji je kasnije pravosnažno oslobođen optužbe.
Trubari
U Trubarima su prije rata živjele romske porodice Halilović i Salkić u približno dvanaest kuća. Tokom rata nestao je Vejsil, najvjerovatnije iz porodice Halilović. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su, ali nisu utvrđeni potpuniji podaci o identifikaciji i mjestu ukopa.
Romske kuće u Trubarima zapaljene su tokom rata. Nakon deminiranja i čišćenja terena njihovi ostaci su poravnati, tako da danas gotovo nema tragova da je na tom prostoru postojala romska zajednica.
„Poslije rata kuće su poravnate i sada nema nikakvog traga da je tu neko živio.“
Romi su živjeli i u naseljima Jezero, Ljutovo i Ljubovoda, kao i u Posulicama i zaseoku Pišonje kod sela Tihići.
Sase
U naselju Kolonija u Sasama u maju 1992. godine ubijeni su Alaga Halilović i njegova majka Mejra Halilović. Prema činjenicama utvrđenim u sudskom postupku, Saša Cvetković naredio je Zoranu Haliloviću, Alaginom sinu i Mejrinom unuku, da stanovnicima sela Lasovac prenese zahtjev da predaju oružje. Zaprijetio mu je da će, ukoliko se ne vrati do večeri, ubiti njegovog oca i nanu. Nakon što se Zoran nije vratio, Alaga je ubijen ispred porodične kuće, a Mejra rafalnom paljbom na terasi. Njihova tijela odvezena su na lokalitet Rudnika i do danas nisu pronađena. Zoran Halilović preživio je događaje iz 1992. godine, ali je nestao 11. jula 1995. godine u Potočarima. Njegovi posmrtni ostaci kasnije su identifikovani DNK metodom.
Sud Bosne i Hercegovine je 2019. godine Sašu Cvetkovića proglasio krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osudio ga na dvanaest godina zatvora. Presuda je kasnije potvrđena.
