Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području opštine Bratunac živjelo je 33.619 stanovnika, među kojima su bile 154 osobe romske nacionalnosti. Istraživanje pokazuje da je romska zajednica prije rata živjela prvenstveno u selu Pirići, dok su romske porodice živjele i na području Orla iznad sela Orlica. Dio stanovništva romskog porijekla izjašnjavao se kao Bošnjaci, zbog čega je broj Roma vjerovatno bio veći od zvanično evidentiranog.
Romska sela na području Bratunca gotovo su u potpunosti nestala tokom rata. Kuće su uništene, stanovništvo raseljeno, a većina porodica nikada se nije vratila u svoje prijeratne domove. Dio preživjelih danas živi u Tuzli, Sapni i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini ili u inostranstvu.
Pirići
Prije rata u Pirićima je živjelo oko dvadeset romskih porodica, među kojima su bile porodice Musić, Ferhatović i Omerović. Romi iz Pirića bili su i pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, a neki od njih poginuli su tokom rata.
Među stradalima su Fadil Musić i njegov sin Azem Musić, koji su zajedno poginuli 1993. godine od tenkovske granate, te Ćamil Musić, koji je poginuo u junu 1992. godine.
Nakon što su Pirići u aprilu 1993. godine pali pod kontrolu Vojske Republike Srpske, civili su izbjegli u Srebrenicu. Jedan od sagovornika opisuje sudbinu sela:
„Civili su izbjegli u Srebrenicu kada je ovo područje palo 6. aprila 1993. godine. Romske kuće su u potpunosti porušene, a ruševine zarasle, tako da selo više praktično ne postoji. Nijedna romska porodica nije se vratila niti je tražila obnovu kuća.“
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine stradali su i drugi članovi romskih porodica iz Pirića. Ragib Musić i Džemal Ferhatović ubijeni su nakon pada Srebrenice. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama kasnije i identifikovani DNK metodom, a obojica su ukopana u Memorijalnom centru Potočari. Miralem Ferhatović nestao je 1995. godine i njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni niti identifikovani.
Jedna Romkinja, koja je kao djevojčica preživjela rat, svjedoči:
„Tokom rata izgubila sam oca i brata. Obojica su bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon pada Srebrenice zajedno sa ostalim stanovništvom prevezeni smo u Tuzlu. Sjećam se Potočara, ljudi koji su čekali autobuse i muškaraca koje su izdvajali iz kolone. Svjedočila sam nasilju i ubistvima.“
Njeno svjedočenje potvrđuje da su, osim gubitka članova porodice, žene i djeca bili izloženi prisilnom raseljavanju, traumama i svjedočenju zločinima.
Orlo
.Prije rata u selu Orlo, iznad Orlice, živjelo je približno osam romskih porodica. Tokom rata selo je potpuno uništeno, a kuće spaljene i porušene. Danas na ovom lokalitetu nema stalnih stanovnika, a od nekadašnjih kuća ostali su samo temelji i dijelovi zidina obrasli vegetacijom.
Nakon pada Srebrenice 1995. godine ubijen je Omer Muratović, stariji i bolestan muškarac koji je ostao u svojoj kući. Njegova kćerka uspjela je pobjeći iskakanjem kroz prozor i skloniti se na sigurno, dok njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Prema dostupnim podacima, iste godine na ovom području ubijena je i jedna žena.
