Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine, tadašnja opština Modriča imala je 35.613 stanovnika, pri čemu u službenim popisnim podacima nije evidentirana nijedna osoba koja se izjasnila kao Rom/Romkinja. Prema Popisu stanovništva iz 2013. godine, opština Modriča imala je 25.720 stanovnika, među kojima se 168 osoba izjasnilo kao Rom/Romkinja.
Na području Modriče prije rata živjele su romske porodice koje su se početkom rata suočile sa zatočenjem, protjerivanjem, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, seksualnim nasiljem, ubistvima i nestancima.
U maju 1992. godine, nakon što su srpske snage zauzele grad, nesrpsko stanovništvo odvođeno je u logor formiran u Osnovnoj školi „Sutjeska“ u Modriči, u neposrednoj blizini SUP-a. U logoru je bilo oko 200 ljudi, među kojima i određeni broj Roma i Romkinja. Među zatočenima su bili A. F., A. I. i njegova supruga A. Đ., A. M., F. R. i A. N. Oni su preživjeli torturu i druga zlostavljanja tokom zatočeništva.
Neki Romi zatočeni u ovom logoru su ubijeni ili se vode kao nestali. Kao žrtve navedeni su: Sabir (Osman) Fehratović, čije je tijelo pronađeno u Odžaku i koji je ukopan u Gradačcu; Kadir (Ćazim) Alimanović, čije je tijelo također pronađeno u Odžaku; Mesud (Fadil) Aljić, čije tijelo nikada nije pronađeno; Behadir Aljić; Salko (Salkan) Halilović; Ramiza (Ramiz) Mustafić, koja je imala oko 70 godina.
Straževac
U naselju Straževac živjele su romske porodice koje su se prije rata uglavnom bavile trgovinom na pijacama, sakupljanjem sekundarnih sirovina i poslovima čišćenja kuća u Modriči i Doboju.
Početkom maja 1992. godine ubijen je Rom Nuraga Osmanović. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Teška iskustva zatočenja zabilježena su i u slučaju porodice A. N. sa područja Modriče, koja je nakon početka rata zarobljena u Doboju. Članovi porodice proveli su oko devet mjeseci u zarobljeništvu. Nakon zarobljavanja odvedeni su iz Doboja u Jakešnicu, na lokalitet na kojem se danas nalazi Žuti most, gdje su zatvoreni u podrum. Prema svjedočenju, u podrumu su zatekli teško zlostavljane ljude, dok je A. N. tokom ispitivanja premlaćivan kako bi otkrio koliko je ljudi još ostalo u naselju. Zlostavljani su i muškarci i žene.
Posebno teško svjedočanstvo dala je Romkinja koja je u vrijeme zarobljavanja imala 17 godina. Ona je navela da su vojnici zarobili nju i njenu četrnaestogodišnju sestru te da su žene i djevojke bile izložene seksualnom nasilju. O razmjerama seksualnog nasilja govori njeno svjedočenje: “Kada su me izveli, nema šta nisu radili od mene tu, a moj otac je morao sve to da gleda. Unutra su nas odveli jednu po jednu ženu ili djevojku. S nama su bile i Bošnjakinje i Albanke iz Doboja. Onda su nas vodili dole u podrum, a od žena i od djevojaka su radili svašta. Neke od silovanih Romkinja su ostale trudne, a jedna je rodila i dijete kao posljedicu ratnog silovanja, ali ona to krije.”
U prostorije u kojima su držane dovedene su i žene iz Modričkog Luga, među kojima T. i njene dvije sestre. Jedna od sestara bila je nijema, pa su je druge žene pokušavale sakriti i prekrivati šamijom kako je vojnici ne bi odvodili.
Zarobljenici su potom prebacivani na više lokacija. Iz podruma su odvedeni u Brčko, gdje su, prema svjedočenju, njen otac i brat teško pretučeni, a otac je povrijeđen nožem po rukama i vratu. Nakon Brčkog prebačeni su u Bijeljinu, gdje su u podrumu jedne kuće držane 42 odrasle osobe, ne računajući djecu. Svjedokinja navodi da su pojedini zatvorenici odvođeni, nakon čega bi se čuli pucnji i oni se više nisu vraćali. Zarobljenici su potom ponovo vraćeni u Doboj. Svjedokinja navodi da se tokom povratka jedan autobus, u kojem su bili Bošnjaci i Romi iz više gradova, odvojio na starom putu između Modriče i Doboja i da ga više nisu vidjeli.
Zlostavljanje je nastavljeno i u Doboju. Članovi porodice bili su zatvarani u bunkeru ispod Žutog mosta, zajedno s drugim ženama, djecom i muškarcima. Prema svjedočenju, zatočenici su držani i u prostorijama sa stokom i svakodnevno izlagani nasilju i mučenju. Svjedokinja je opisala i ubistva žena, kao i postupanje sa tijelima ubijenih zatočenika. Njen brat H. A., koji je tada bio dijete, teško je fizički zlostavljan. Preživio je rat, ali je ostao osoba sa invaliditetom. Svjedokinja je govorila i o velikom broju ubijenih Roma te navela da su zatočenici bili prisiljavani da tijela ubijenih stavljaju u vreće i bacaju u kanal.
Svjedočenje ove Romkinje pokazuje da stradanje porodica sa područja Modriče nije bilo ograničeno samo na njihov rodni grad. Nakon zarobljavanja premještani su između Jakešnice, Brčkog, Bijeljine i Doboja, gdje su bili izloženi dugotrajnom zatočenju, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, seksualnom nasilju i drugim oblicima torture. Posebno su teške posljedice pretrpjeli žene, djevojčice i djeca.
