Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području Zvornika živjelo je 81.295 stanovnika, među kojima je bilo 269 Roma. Romske porodice živjele su u gradu Zvorniku, posebno u naselju Misirbašča, poznatom i kao „Cigansko naselje“, kao i u Skočiću, Đevanju i drugim okolnim mjestima.
Stradanje Roma i Romkinja počelo je već u prvim danima rata 1992. godine i obuhvatalo je ubistva, nestanke, zatočenje, seksualno nasilje, protjerivanje i uništavanje imovine. U pojedina naselja nakon rata nije se vratila nijedna romska porodica.
Grad Zvornik
U gradu Zvorniku Romi su prije rata uglavnom živjeli u Misirbašči. Danas u tom naselju nema romskih povratnika, kuće su porušene i naselje nije obnovljeno.
Već 9. aprila 1992. godine iz svoje kuće odveden je Mevludin Adilović, koji je potom ubijen. Njegova braća Rahman Adilović i Izet Adilović također su odvedena i ubijena tokom 1992. godine.
Jedna osoba svjedočila je o njihovom odvođenju:
„Srbi u civilki su došli na početku rata 1992. godine… i Mevludinu su rekli da ponese ličnu kartu sa sobom i da ide sa njima na ispitivanje. Odvedeni su i drugi, kao i njegov brat Izet koji je sveden u Srpsku Varoš… Tu su ih gazili i tukli.“
Posmrtni ostaci Mevludina i Rahmana pronađeni su u masovnoj grobnici Kazanbašča, dok su Izetovi pronađeni na Crnom Vrhu. Mevludin je identifikovan DNK metodom i ukopan na mezarju Kula.
Jedna svjedokinja opisala je i premještanje posmrtnih ostataka iz masovne grobnice:
„Gledam sa prozora kako bager vadi tijela i stavlja u kamion i odvoze ih dalje. To sam gledala iz Malog Zvornika.“
Prema drugom svjedočenju, tokom 1992. godine ubijeni su i drugi Romi sa područja grada Zvornika. Među njima se navode Balo, sin Ibre, Ibro Đekić, Meho Kamerić, Tokio Kamerić, Beriz, Fehmo, Izo Zlatić, Mirza Zlatić, Satka, Zejfa, Ramiza i njen suprug, kao i Rahman Ramić, sin Zulfe. Za dio ovih osoba u izvještajima nisu navedena puna imena ili prezimena. Na području Karakaja početkom rata nestali su i Jusuf Hakić i njegov sin Nermin Hakić, koje je rat zatekao u Zvorniku. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
U upravnoj zgradi preduzeća „Novi izvor“ bio je formiran logor u kojem je osoba romske nacionalnosti inicijala B. M. bila žrtva fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Za zločine počinjene u ovom objektu pravosnažno su osuđeni Dušan Spasojević, Ratko Todorović i Radomir Škiljević na višegodišnje kazne zatvora.
Skočić
U Skočiću je počinjen jedan od najtežih zločina nad Romima tokom rata. Preživjeli Zijo Ribić svjedočio je da su pripadnici paravojne jedinice „Simini četnici“ došli u selo, okupili stanovnike, tukli ih, razdvojili muškarce i žene te ih kamionima odvezli prema Malešiću.
„Počeli su da nas udaraju i tuku. Tu su vršili i silovanja. Zatim su nas izveli iz kuće i razdvojili muškarce i žene… Tu su stali i odvojili tri djevojke, moje rodice… One su kasnije korištene kao seksualno roblje.“
U Malešiću su zarobljeni ponovo premlaćivani i zlostavljani. Zijo Ribić je ranjen metkom i uboden nožem, nakon čega je bačen u jamu sa tijelima ubijenih.
„Mislili su da sam mrtav. Bacili su me u jamu sa tijelima… prešao sam preko tijela i izašao na drugu stranu jame. I dalje sam čuo pucnjeve i vrisak.“
Prema njegovom svjedočenju, ubijeno je 27 Roma iz Skočića. Među njima su: Mehmed Aganović, Bisera Aganović, Esed Aganović, Zekira Aganović zvana Muradija, Beriz Aganović, Šerifa Aganović, Ešefa Aganović, Mirzet Aganović zvani Šaban, Džemila Bajrić, Zumra Bajrić, Muška Ferhatović zvana Bisera, Ziba Nuhanović, Hadžira Nuhanović, Ismet Ribić, Sarajka Ribić, Mehmed Ribić, Rahima Ribić, Šemsudin Ribić zvani Šemso, Biber Ribić, Ševka Ribić, Sabrija Ribić, Zlatija Ribić, Ismeta Ribić, Zlata Ribić, Suada Ribić, Zijada Ribić i Almasa Ribić. Ševka Ribić bila je u poodmakloj trudnoći, dok je Zlatija Ribić, prema podacima iz optužnice, prije ubistva bila silovana.
Na spomen-obilježju navedena su i druga imena koja se ne pojavljuju na spisku Višeg suda u Beogradu: Ilijaz Ribić, Arif Nuhanović, Šaban Bajrić, Šemsudin Ahmetović, Alija Alić, Avdija Dedović, Mehmed Jamaković, Halil Junuzović, Šaćir Mehmedović, Ahmet Tahirbegović, Džemajlija Vehapi i Dževad Vehapi.
Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona vodilo je istragu o ubistvu 34 osobe romske nacionalnosti u Skočiću, dok se u drugom dijelu dokumentacije i svjedočenju Zije Ribića navodi 27 ubijenih. Zbog te razlike, oba podatka treba posmatrati u okviru izvora iz kojih potiču. Posmrtni ostaci ubijenih pronađeni su u masovnoj grobnici Crni Vrh.
Kuće u Skočiću, kojih je bilo oko trideset, opljačkane su i devastirane, a nakon rata nijedna romska porodica nije se vratila.
Seksualno nasilje nad Romkinjama iz Skočića
Posebno težak oblik stradanja predstavljalo je seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama. Prema svjedočenjima, nakon napada na Skočić izdvojeno je između deset i dvanaest žena, djevojaka i djevojčica, među kojima su bile i sestre Zije Ribića, stare između deset i četrnaest godina.
Jedna preživjela Romkinja svjedočila je da ju je vojnik odveo u sobu i silovao, nakon čega je zajedno sa još dvije djevojke odvojena od ostalih stanovnika. Tokom naredna četiri mjeseca bila je držana u seksualnom ropstvu u Malešiću, Klisi, Petkovcima i Drinjači. Bila je prisiljena kuhati, čistiti i služiti vojnike, dok je istovremeno bila izložena seksualnom nasilju i vrijeđanju na nacionalnoj osnovi. Tokom zatočeništva upoznala je i dvije druge djevojke, označene inicijalima M. i D. Prema njenom svjedočenju, D. je ubijena u Malešiću, dok je M. jedan od vojnika odveo u Srbiju.
Za zločine počinjene u Skočiću vođeni su postupci pred Višim sudom u Beogradu. U konačnim sudskim odlukama Tomislav Gavrić osuđen je na osam godina zatvora, Zoran Alić na pet, a Zoran Đurđević na osam godina.
Drinjača i Đevanje
U dijelu sela Đevanje prije rata živjelo je približno deset porodica koje su njihove komšije nazivale „Bijelim Ciganima“, iako se pojedini stanovnici nisu izjašnjavali kao Romi.
Na početku rata srpske snage zarobile su nesrpsko stanovništvo, uključujući žene i djecu, i odvele ih u Dom u Drinjači. Nakon određenog vremena žene i djeca su odvojeni i prevezeni na teritoriju pod kontrolom bošnjačkih snaga, dok su muškarci zadržani i strijeljani. Ubijeno je više od stotinu zarobljenih muškaraca. Među ubijenima su bili i Mustafa Karić, Redžo Osmanović, Muhamed Osmanović, Aljo Muratović, Ramo Osmanović i Džemal Osmanović. Tokom napada na selo u svojoj kući ubijen je i nepokretni Smajo Osmanović.
Žene inicijala Z. M., N. K. i M. O. bile su zatočene u Domu u Drinjači, dok su F. O., M. K. i H. K. bile zatočene na lokalitetu Vidikovac. F. O. je kasnije razmijenjena.
Dvojica braće iz Đevanja, Halil Karić i Hašim Karić, stradala su u julu 1995. godine tokom pokušaja prelaska iz Srebrenice prema Tuzli. Veći dio posmrtnih ostataka Hašima Karića pronađen je i on je ukopan na groblju Borić, dok je od Halila pronađen samo manji dio posmrtnih ostataka i nije ukopan. U izvještajima se navodi i Jasmin (Muharem) Karić iz Zvornika, koji je nestao u Rumi u Srbiji. Njegovo tijelo kasnije je pronađeno u Erdutu u Hrvatskoj.
Cjelokupno nesrpsko stanovništvo Đevanja bilo je protjerano, a po povratku nisu zatekli svoju imovinu. Stradanje Roma na području Zvornika tako je obuhvatilo ubistva, nestanke, masovna pogubljenja, zatočenja, seksualno nasilje, prisilno raseljavanje i gotovo potpuno uništenje njihovih prijeratnih zajednica.
