U okviru serijala „Iz sjene u sjećanje” svoje potresno svjedočenje o preživljenom ratu, nasilju i borbi za istinu podijelila je Romkinja iz Modriče, koja je kao trinaestogodišnja djevojčica preživjela ratna silovanja i logor u Doboju. Njena priča je svjedočanstvo o hrabrosti, boli i istrajnosti – ali i o dugogodišnjoj tišini koja je pratila mnoge žrtve, posebno one iz romske zajednice.
„ Živjela sam u Modriči s majkom, dva brata i četiri sestre. Djetinjstvo pamtim po igri, školi i našoj bliskosti. Sve se promijenilo kada je počeo rat,“ prisjeća se. Kada su stigle prve vijesti o sukobima i početku rata, njena porodica bježi u Gračanicu kod najstarijeg brata, ali se nakon nekoliko dana vraća kući, vjerujući da je Modriča „slobodna“. Na povratku ih zaustavlja policija i odvodi u Doboj – mjesto koje će se pretvoriti u pakao za nju i njenu porodicu.
„U Doboju smo bili kod brata. Četvrtog maja počelo je granatiranje. Sakrili smo se u podrum, a ujutro su došli vojnici. Izveli su nas, žene i djecu, s puškama uperenim u nas”. Vojska, koja se predstavljala kao „Vukovi“, odvodi ih na Bešlagić Brdo, potom u dobojsku bolnicu gdje ih drže bez hrane i vode, priča svjedokinja. Nakon nekoliko dana, puštaju ih, ali svakodnevne posjete i odvođenja žena postaju njihova svakodnevnica. „Moju sestru su odveli prvu. Mene je sakrila u zamrzivač. Silovali su je pred mužem. Vratila se sva u modricama. Kasnije su dolazili opet, i mene su odveli. Molila sam ih da me puste, ali to ih je samo još više podstaklo”, kaže kroz suze. U pokušaju da potraže pomoć, sa majkom odlazi u policijsku stanicu. Umjesto zaštite, dobijaju poniženje. Policajac im kaže da bi im „trebalo biti čast“ što su je silovali „takvi lijepi muškarci“. Tada postaje jasno da pravde nema. Porodicu ponovo odvode u zarobljeništvo, gdje ih drže dva mjeseca. „Dolazili su, birali žene kao da biraju garderobu. To ne možeš zaboraviti,“ govori tiho.
Nakon puštanja, porodica se skriva u bunkerima kod željezničke stanice pored rijeke Bosne, svjedočeći novim zločinima. Spas dolazi dolaskom UNPROFOR-a, koji je popisivao porodice za razmjenu. Ona se nadala da će otići s porodicom, ali su je razdvojili – rekli su da za nju „nema mjesta“. „Borila sam se, plakala, nisam htjela ostati bez majke i sestre. Tada su me komšije prihvatile kao svoje dijete,“ prisjeća se. Komšinica, bliska s majkom, prijavila ju je kao vlastitu kćerku, zahvaljujući čemu je uključena u sljedeću razmjenu i uspjela napustiti Doboj.
Nakon uključivanja u razmjenu, odvedena je u Bijeljinu, u veliki hangar gdje su prenoćili na konjskim dekama i spužvicama. Ujutro su ih ukrcali u autobuse i odvezli do Brčkog, kod hotela Jelena. „Poredali su nas uza zid, galamili, djeca su plakala i vrištala, mislili smo da će nas streljati,“ prisjeća se. U tom trenutku pojavio se muškarac u vojnoj uniformi, Vojkan, koji ih je preuzeo i poveo prema Šatorovićima, dovevši ih na muslimansku teritoriju. Ona se ponovo vraća u Gračanicu, kod brata kod kojeg je ranije boravila. „On nije znao ni gdje sam, ni da li sam živa. Kad sam došla, samo me zagrlio”. U Gračanici je upoznala svog muža, s kojim danas živi više od 20 godina. „Nikada nije znao šta se desilo. Nakon toliko godina, nisam više mogla šutjeti. Ispričala sam mu sve. Njegov bijes bio je prema onima koji su mi to učinili – prema meni je imao samo razumijevanje.“
Danas, ova hrabra Romkinja otvoreno govori – ne zbog sebe, nego zbog svih žena koje su šutjele. „Želim da se zna da su i Romi bili ubijani, zlostavljani. Da se zna istina. Želim da neko odgovara. Znam imena i prezimena onih koji su to uradili, i neću šutjeti.“
„Iz sjene u sjećanje“ je serijal koji se bavi priznavanjem romskih žrtava i dokumentovanjem njihovog stradanja. Romske žrtve rata ostale su izvan službenih narativa i većine registara žrtava. Serijal realizuje Kali Sara – Romski informativni centar, kroz projekat “Unapređenje učešća Roma u tranzicijskoj pravdi u BiH”, finansiran sredstvima Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
