Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Bijeljina je imala 96.988 stanovnika, među kojima 1.746 Roma, odnosno 1,80% ukupnog stanovništva. Prema procjenama sagovornika, prije rata na području Bijeljine živjelo je oko 2.000 Roma, dok ih je tokom rata ostalo približno 1.000.
Tokom rata Romi u Bijeljini bili su izloženi progonu, fizičkom i verbalnom nasilju, prisilnoj mobilizaciji, seksualnom nasilju, pljački i oduzimanju imovine. Svjedočenja pokazuju da su pojedine porodice živjele u izrazito teškim uslovima, bez dovoljno hrane i ogrjeva i u stalnom strahu od dolazaka vojske.
Jedna Romkinja, koja je cijeli rat provela u Bijeljini, opisala je svakodnevni život: „U ratu nije moglo biti gore, tako se živjelo. Čekalo se da ti neko donese komad hljeba i tada si mogao jesti, a ako ne donese onda se gladuje ili se ide i traži komad hljeba po kantama… Romi koji su ostali bili su natjerani u vojsku, jer ja znam po svom mužu. On je bježao i u jamama spavao. U mene je muž jednu noć došao kući da prespava nakon sedam dana i oni su odmah došli na vrata i uhvatili ga. Tu su ga pretukli i ubacili u kombi kao kera i tri mjeseca mu nisu dali da dođe kući niti smo mi znali gdje je bio.“
Prisilna mobilizacija romskih muškaraca pojavljuje se u više svjedočenja. Jedna ispitanica navela je da je njen suprug odveden na liniju na Majevicu, gdje je proveo četiri godine. Dok je on bio na liniji, ona je pokušavala prehraniti porodicu. Opisala je dolaske vojnika tokom noći, pucanje za njenim djetetom, kao i uništavanje hrane: „Donesu nam u selo brašno i hljeb i prospu po avliji kako mi ne bismo imali da jedemo. Jednom su dolazili i pucali u šerpe koje sam imala kako ne bih imala u čemu da im napravim jelo. Svašta sam preživjela, razna zlostavljanja. Ja vjerujem da je sve što se desilo nama tokom rata je što smo bili Romi.“
Druga svjedokinja opisala je kako je početkom rata vojska došla prije svitanja i odvodila muškarce: „Moj otac je odbio jer mi Romi ne volimo rat niti bilo koji sukob. Tukli su ga nogama, bacili ga na zemlju i tukli sve u glavu, nogama, i rebra. Moj brat je skočio da ga brani i njega su tukli, a zatim ih natovarili u kamion i odveli u nepoznatom pravcu. Dva mjeseca nismo znali za njih.“
Svjedočenja govore i o fizičkom nasilju nad muškarcima koji su ostali u Bijeljini. Jedna žena navela je da je pred kraj rata policija tokom noći izvela muškarce iz kuće, vezala ih za stabla i tukla. Njen suprug je tom prilikom zadobio teške povrede, uključujući slomljena rebra.
Posebno težak dio svjedočenja odnosi se na seksualno nasilje nad Romkinjama. Zabilježeni su slučajevi silovanja žena i djevojaka u različitim dijelovima Bijeljine, uključujući Čopor, Salaš i Divlji Zapad. Svjedokinja E. S., rođena 1986. godine, navela je da se iz priča starijih sjeća da je početkom rata u naselju Čopor silovan veći broj Romkinja. Prema njenom svjedočenju, među njima su bile njena majka, kao i F. R., K. B. i P. B. Nakon toga njen otac je organizovao odlazak porodice u Beograd. Po završetku ratnih dešavanja vratili su se u Bijeljinu i zatekli uništenu kuću.
Romkinja M. S. iz Salaša, koja je na početku rata bila trudna, opisala je odvođenje muškaraca i seksualno nasilje nad ženama: „Došli su početkom rata u noći, probudili nas, sve nas poredali, djecu, žene i muškarce. Rekli su da moraju da idu sa njima, bio je zeleni kamion sa ceradom. Muškarci su ćutali, nisu se bunili, strah ih bilo da nas sve ne ubiju. A onda su počeli da skidaju žene, pipaju za dojke, gledaju koja ima veću zadnjicu i silovali, svi smo gledali.“ Prema njenom svjedočenju, odvedeni muškarci vratili su se nakon približno tri mjeseca. Porodica je tokom rata ostajala bez hrane, struje i osnovnih potrepština, a kuća im je bila uništena – skinuti su i odneseni prozori i krov.
Svjedok A. S., Rom iz Salaša i otac šestero djece, naveo je da je tokom rata bio pripadnik VRS-a na položajima na Majevici. Dok je bio na liniji, njegova trudna supruga bila je više puta silovana: „Dok sam bio na ratištu, vojnici Arkana su dolazili i moju ženu su silovali, silovali su je više puta iako je bila skoro pred porodom. To su mi pričale moje sestre, žena nije htjela meni da kaže da me ne sikira…“
U naselju Divlji Zapad zabilježeno je svjedočenje Romkinje H. B., koja je sa roditeljima i djetetom ostala u Bijeljini tokom rata. Navela je da je bila seksualno zlostavljana od pripadnika jedinice Simini četnici: „Sjećam se da su došli jednom Simini četnici, visok crn, nikad ga neću zaboraviti, i počeo je tući komšije D. i F., ja sam otrčala da branim, pa je mene tuko i odveo u kuću mojih roditelja i silovao. Posle toga je htio da siluje djevojčicu jednu pa ga je žena udarila i oborila. Djevojčica je imala možda deset godina, možda i manje.“
Zabilježen je i slučaj H. H., gluhonijeme Romkinje koja je, prema svjedočenju, silovana u Bijeljini dok je bila djevojka. Silovanje je kasnije prijavila u Njemačkoj, gdje je kao posljedicu silovanja rodila sina.
U naselju Tombak tokom rata živjela je H. A. sa suprugom i djecom. Njen suprug je odmah na početku rata mobilisan u VRS i četiri do pet mjeseci nije dolazio kući. Mobilisani su i njen svekar, djever i drugi muškarci Romi. H. A. nije bila seksualno zlostavljana, ali je strahovala za svoju djevojčicu: „Bila sam stalno na prozoru i samo nadgledala jer me je bilo strah da neće šta baciti preko prozora i ubiti moju djecu. Imala sam jednu djevojčicu, strah da je ne siluju me dovela do toga da sam je morala ošišati na mušku frizuru, oblačiti joj muške stvari kako bi izgledala kao dječak.“ Navela je i da je njen svekar tokom rata prevozio mrtve i dijelio hranu, uključujući prikupljanje tijela u Brčkom.
Na početku rata u Bijeljini je ubijen Vokan (Ibrahim) Hašimović, zvani Voko. Imao je oko 35 godina, bio je oženjen i otac troje djece. Ubijen je u ulici koja se danas zove Baje Pivljanina, a prije rata nosila je naziv Filipa Višnjića. Ukopan je kod MUP-a u Bijeljini. Kao nestali se navode Mujo Fehratović, rodom iz Bijeljine, i Azemina Suljić. Prema izjavama svjedoka, početkom 1993. godine odvezeni su u Bratunac i nisu se vratili. Njihova tijela nisu pronađena.
Zabilježen je i slučaj Šefika (Ešef) Beganovića, koji je početkom rata 1992. godine na području Mitrovice u Republici Srbiji nasilno odvojen od supruge i dvije kćerke. Njemu nije dozvoljeno da uđe u autobus kojim je porodica nastavila put i od tada se njegova sudbina smatra nepoznatom. Sa njim je bio i muškarac po imenu Sadik, čije prezime nije utvrđeno. Prema prikupljenim informacijama, Sadikovi posmrtni ostaci pronađeni su nakon rata na području Kozluka i identifikovani DNK analizom uz učešće članova porodice. U svjedočenjima se spominje i Medo Beganović iz Jasenja, za kojeg je jedan svjedok naveo da je imao psihičkih problema i da je tokom rata uhvaćen i teško zlostavljan. Jedna povratnica opisala je i slučaj svog sina B. Š., koji je nakon rata, prilikom jednog od dolazaka u Bijeljinu, fizički napadnut: „Ja sam bila sa djetetom i tada je on otišao u toalet, a neki su otišli za njim i tukli su ga. Dijete je poslije umrlo od posljedica toga.“
Pljačka romske imovine bila je prisutna tokom cijelog rata. Iz kuća su odnošeni televizori, kućanski aparati, zlato, novac, namještaj i druge vrijednosti, a pojedinim kućama skidani su čak prozori, krovovi i crijep. Vojska je zauzimala i romske kuće. U jednu romsku kuću 1992. godine uselila se Državna bezbjednost. Kada se vlasnik nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pokušao vratiti, prema svjedočenju, bio je izbačen iz vlastite kuće. Vlasnik je naveo da mu je opljačkano 4,5 kilograma zlata, 170 motorki te puna soba kafe i šećera, koje je pripremio za pokretanje privatnog posla nakon povratka iz Austrije.
Na području Bijeljine nalazio se logor Batković, kroz koji je prošao veliki broj zatočenika, među njima i Romi. H. N. iz Srebrenice bio je tokom 1995. godine zatočen u Batkoviću šest mjeseci. U logoru je bio zatočen i Rom S. J., koji je prije rata radio na aerodromu Dubrave. Početkom rata Jugoslovenska vojska otišla je prema Bijeljini, a njega je odvela sa sobom. Potom je kao zarobljenik odveden u Batković. Prema prikupljenim podacima, u logoru je proveo dvije do tri godine i pušten je putem razmjene. Nakon toga je živio u Njemačkoj, a kasnije u Australiji. Govorio je da je u logoru bio premlaćivan kao i drugi zatočenici i da je preživio veoma teške uslove.
Svjedočenja o Bijeljini pokazuju da stradanje Roma nije bilo ograničeno na jedan oblik nasilja niti na jednu lokaciju. Prisilna mobilizacija muškaraca, premlaćivanja, seksualno nasilje nad ženama i djevojkama, zatočeništvo, nestanci i ubistva, pljačka i uništavanje imovine obilježili su ratna iskustva romskih porodica u gradu i naseljima Čopor, Salaš, Tombak i Divlji Zapad. Posljedice tih događaja nastavile su se i nakon rata kroz gubitak članova porodice, narušeno zdravlje, siromaštvo, uništenu ili oduzetu imovinu i teškoće povratka.
