Predstavljen Izvještaj o stradanju Roma na području Podrinja u period od 1992-1995. godine

Dana 24. juna 2025. godine, u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, održana je konferencija: Stradanje Roma na području Podrinja 1992–1995 – PRAVO NA UTVRĐIVANJE ČINJENICA, PRAVDU I PODRŠKU.

Na konferenciji je prezentiran prvi Izvještaj o stradanju Roma na području Podrinja u period od 1992-1995. godine u sklopu kojeg smo dokumentovali svjedočenja romskih žrtva rata na području Podrinja.

Romi, kao najveća nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, u periodu 1992–1995. godine također su bili žrtve stravičnih zločina, uključujući ubijanja, mučenja, silovanja, protupravno zatvaranje, istjerivanje iz domova, deportacije i protupravno oduzimanje imovine. Nažalost, u poslijeratnom periodu ovi ratni zločini nad Romima ostali su većinom društveno i pravno nevidljivi.

Izvještaj o stradanju Roma na području Podrinja u period od 1992-1995. godine možete pročitati na ovom linku.

Izvještaj o stradanju Roma na području Podrinja u period od 1992-1995. godine na engleskom jeziku možete pročitati na ovom linku.

Pored Izvještaja, u nastavku možete pročitati uvodni govor Derve Sejdića, predsjednika udruženja Kali Sara – Romski informativni centar i Julian Reilly britanskog ambasadora u BiH:

Uvodni govor Derve Sejdića:

Poštovani ambasadore Velike Britanije, gospodine Julian Reilly, uvaženi predstavnici međunarodnih organizacija, predstavnici institucija Bosne i Hercegovine, entiteta, kantona i općina, dragi članovi romske zajednice u Bosni i Hercegovini, dame i gospodo, dozvolite mi da vas srdačno pozdravim i zahvalim vam na prisustvu Prvoj konferenciji o stradanju Roma u području Podrinja tokom rata 1992–1995. u Bosni i Hercegovini.

Godinama govorim o stradanju Roma tokom rata u BiH, ali domaće institucije, kao i Međunarodni sud pravde u Hagu, nisu pokazale spremnost da sistemski i stručno pristupe ovom pitanju.

Na svu sreću, 2023. godine, upravo u ovoj dvorani razgovarao sam na ovu temu sa gospođom Katrin Bomberg,  te o nedostatku podrške za istraživački rad. Odgovorila je kratko i jasno, da će organizcija u kojoj radi, a koji se bavi traženjem nestalih osoba biti spremna  podržati projekat usmjeren na traženje nestalih Roma.

Stoga zahvalnost iskazujem ICMP, gospođi Bomberg i gospođi Elmi Majstorić Ninković koji su podržali prvi projekat za traženje nestalih Roma u BiH.

Moj razgovor sa gospođom Bomberg čula je gospođa Aleksandra Letić, službenica Ambasade Velike Britanije, pa je taj razgovor kasnije rezultirao pisanjem projekta koji danas finansijski podržava Vlada Velike Britanije.

Zato mi dozvolite da se od srca zahvalim njegovoj ekselenciji, Ambasadoru Đulianu Reiylliu, kao i svim ostalim službenicima Amabasade Velike Britanije u Sarajevu, koji su podržali prvi projekat istraživanja stradanja Roma bez čega danas ne bi bili ovdje.

U genocidu počinjenom nad Bošnjacima u Srebrenici, ubijeni su i Romi. Međutim, ta se činjenica rijetko ili nikako ne spominje zvanično. Zato sam zahvalan majci Muniri Subašić, koja je prvi put 2024. godine prilikom komemoracije ovdje u Potočarima, zvanično spomenula i Rome kao žrtve genocida.

“U ratu Rom, poslije rata Ciganin” to je moja izjava za medije u BiH koju sam izrekao davne 1997. godine. Kada je trebalo braniti Bosnu od agresora, bili smo rame uz rame sa braniocima, bili smo braća. Poslije rata, mnogi su ostvarili određena prava na osnovu učešća, dok su ta ista prava Romima često bila osporavana ili potpuno uskraćena.

Istina je i to da su neki Romi bili prisilno mobilisani, neki su bili primorani da promjene svoja imena i prezimena kojim se i danas služe.

Diskriminacija nad Romima, kako u političkom, tako i socio-ekonomskom i kulturnom smislu traje i danas. Jedan od primjera institucionalne diskriminacije desio se 2002. godine, kada je forimrana Državna komisija za istraživanje stradanja Bošnjaka, Hrvata, Srba, Jevreja i ostalih na području Sarajeva. Ni tada Romi nisu prepoznati kao stradalnici rata.

Sljedeća potvrda diskriminacije dogodila se prilikom raspodjele državnog budžeta za povratak raseljenih i izbjeglih lica, kada je državni budžet u iznosu od 21 milion KM podjeljen ravnomjerno – po 7 miliona za povratak tri konstitutivna naroda na predratna prebivališta. To se pravdalo provedbom Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.  Romi su ponovo izostavljeni.

Činjenice sa terena o stradanju Roma govore same za sebe. Romi su u periodu 1992–1995. godine također bili žrtve stravičnih zločina, uključujući ubijanja, mučenja, silovanja, protupravno zatvaranje, istjerivanje iz domova, deportacije i protivpravno oduzimanje imovine. Nažalost, u poslijeratnom periodu ovi ratni zločini nad Romima ostali su većinom društveno i pravno nevidljivi.

Romske kuće u Podrinju su u velikoj mjeri još uvijek porušene i uništene. Ta naselja su pusta i prazna. U mnogim od tih mijesta nije zabilježen gotovo niti jedan slučaj povratka Roma, što jasno pokazuje nedosatatk političke volje lokalnih vlasti da omoguće povratkom Roma na prijeratna prebivališta.

Svoj život posvećujem ovoj tematici. Zajedno sa svojim kolegama iz Kali Sare, nastavit ću da radim na dokumentovanju činjenica o stradanju Roma, memoralizaciji, kako bi mladim i budućim generacijama Roma, istraživačima, akademskoj zajednici, kao  i tužilaštvu i sudovima, ostavili u nasljeđe Kulturu sjećanja i istinu.

To činim i kako bi se tišina o stradanju Roma jednom zauvijek prekinula, kako bi se vinovnici zloćina priveli pravdi, ali i da se osigura potpuna uključenost Roma u proces tranzicione pravde. Bez uključenosti Roma, tranziciona pravda u BiH ostaje samo puka želja obespravljenih žrtava genocida i ratnog zločina u Bosni i Hercegovini.

Na kraju koristim ovu priliku da javno pozovem sve institucije vlasti u BiH – od državnog do lokalnog nivoa, kao i međunarodnu zajednicu da u partnerstvu sa udruženjem “Kali Sara-Romski informativni centar” nastavimo rad na istraživanju, dokumentovanju, memoralizaciji, reparaciji i procesuiranju ratnih zločina nad  Romima na području Bosne i Hercegovine.

TE OVEL LENGI LOKHORI PHUV

Uvodni govor Julian Reilly:

Good day everyone,

Recently, in a conversation with representatives of civilian victims of war, I heard a sentence that made an impression on me and on which I have been reflecting. The sentence is simple: “Don’t talk about us, without us”. That sentence carries so much truth on different levels. It speaks of the need for inclusion, of a genuine approach to the truth, respect and representation. It may be a very simple thought, yet the more I talk to different people, the more I realise it is a sentence we all too often take for granted.

Today’s event, where we will discuss the results of research on the suffering of Roma in Podrinje region in the period 1992-1995, is precisely proof of the need to make sure the people being talked about have a voice in those discussions. Almost 30 years after the war in BiH, today, for the first time, we will hear precise data about what happened to members of the largest minority community during the war in BiH and the data is based on what members of the Roma community shared with the researchers.

I am grateful to the Srebrenica Memorial Centre, BIRN BiH, but especially to KALI Sara Roma Information Centre, who recognized the importance of this project. I am especially grateful to the members of the Roma community, and some of them are here with us today, who found the courage to tell their story.

To do that cannot have been not easy. It was brave and it was right, because it is important that the voice of the Roma is heard. The Roma community has for too long and almost always had to bear the heavy burden of trauma and violence in silence. We must all help breaking this silence and offer a platform for our Roma neighbors and friends to talk about what happened to them during the war. We also must help them to seek justice and support.

I recently met Zijo Ribic, whose personal story of suffering leaves a deep mark on every person who hears it. Just this morning, I walked with him through Skocic. Suddenly, it became no longer just a beautiful place, but the place where a man I now know lost his entire family one terrible day. Now, I know.

His courage to speak about his personal, family tragedy, without hatred and prejudices and with a clear vision of what the younger generations need to learn from what happened to him as a child, deserves the deepest respect and admiration.

From his personal story, but also from the stories of other members of the Roma community, which were included in the report that we will talk about today, it is clear that the true building of lasting peace in BiH is not possible unless everyone is involved in the process. Peacebuilding processes are only credible if they reflect the diversity of the society they serve. The inclusion of the Roma community in peace building processes ensures that their suffering is recognised and validated, which is a cornerstone of healing and reconciliation. When we open a space for dialogue about the unique harms faced by the Roma community during the war in BiH, it will help dismantle the structures that allowed those abuses to happen in the first place.

Today we will talk about the suffering of the Roma community in the Podrinje region, but we will also remember all those who lost their lives during the conflict.

May they rest in peace,

Thank you,

Konferencija je održana u sklopu projekta: Izgradnja mira: Podrška marginaliziranim (ROMA) zajednicama u BiH, a uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.